english    aktuell

ARBEITEN TEXTE deutsch: Verdachtsmomente Und wäre die Liebe nicht Hakenschlagen (Kolja Kohlhoff) Den Horizont austarieren Do ut des Ich warte nicht Kunst kommt von Kurr (René Straub) Amateur seit 1998 Ich werde Künstler gewesen sein (mit Wolfgang Griep) Sehr verehrte Frau Bürgermeister (Barbara Steiner) Ohne Lobby Arbeiten über Geld Fehler '94 Zu einer falschen Zeit an einem falschen Ort geboren englisch: Suspicious Circumstances Darting from side to side (Kolja Kohlhoff) Nothing to talk about Leveling the Horizon Do ut des andere Sprachen: Do ut des (español) Overdocumenta (srpski) Poravnavanje horizonta (hrvatski)		KONTAKT VITA
	Poravnavanje horizonta iz kataloga: Ana Bilankov: Izmisliti prostor / Inventing a Space; Galerija Nova, Zagreb; ISBN 953-99703-0-X Slike uhvaćene fotografskom kamerom dokumentarne su ili inscenirane. Slike Ane Bilankov odgonetavamo kao dokumente, iza kojih pretpostavljamo djelić stvarnosti. Možemo si predočiti nevjerojatno kratak trenutak, stotinku sekunde, istovremeno jedan treptaj oka fotografkinje, i pritom uhvaćen motiv njoj nasuprot. Jedna nepredvidljiva slučajnost, mjerena beskrajem trenutka života, ipak, može se pretpostaviti, da taj trenutak točno možemo datirati i smjestiti u život Ane Bilankov. Proces nastanka fotografskih slika je suptraktivan. Iz cjelokupnosti svijeta slika izabiremo jedan motiv. Fotografkinja, poput svakog (po)činitelja, vjerojatno ima motiv. Motiv opravdava smisao njezinog čina. Iz čitavog vidnog polja fotografkinje tražilo kamere izrezuje pravokutnik. Potom se taj osvjetljava. Za izložbu se iz osobne zbirke, iz arhiva eksponiranih motiva, odabiru posebni trenuci, oni “najbolji”. Proces je to rastajanja, odvajanja, konačnice. Nakon gubitka raja, obilja svih mogućnosti, umjetnica uvijek stoji na novim raskrižjima. Sa svakim pitanjem "koji je moj put" ograničava se broj ishoda, dok na kraju ne preostane jedan jedini iskaz, koji postaje opće važeći, i stoji sam na mjestu svih dotadašnjih mogućnosti. Iz punine jezika, za naziv tih slika odabire se jedna jedina riječ: "Slijetanje", "Park", "Čekanje",… Imenovanje slika tako je egzemplarno, kao da Ana Bilankov uči novi jezik i pri tome slikama pridružuje pojmove. Pojmovi su to ultimativnih stanja bivanja, žarišta, iz kojih se ponovo može otvoriti punina svijeta. Stephen Hawking opisuje stvarnost kao ukupnost svih mogućih događaja, koji se maksimalno, brzinom svjetlosti, zamjećuju kao slika, ili primjerice mnogo sporije, u zvučnim valovima, kao ton. Taj prostor događaja veže se uz moj individualni perceptivni stožac, čiji je vrh određen mojim Ovdje i Sada. U prošlosti postoje presjecanja sa stošcima događaja drugih ljudi, a ona su moguća i u budućnosti. Ono što leži s druge strane stošca događanja koji se proteže iza brzine svjetlosti, Hawking naziva apsolutno drugdje. Kamerom zaustavljena slika nekog događaja bez sumnje se nalazi u prošlosti i kao slika ili film postaje sjecištem zajedničkog sjećanja. Slike Ane Bilankov, o moru s brodom, o čovjeku pred nebom, o putu u parku, pokrivaju moje vlastite slike o "moru s brodom" itd., i ja prišivam moja vlastita znanja i vlastite osjećaje prema “moru s brodom” na njezinu sliku. U razlici između viđenog i mog znanja o predmetu, ili mog osjećaja prema njemu, odmjeravam značenje – park je neoštar, ljudi prema nebu jedva da imaju tlo pod nogama, brod izranja i nestaje u moru, horizont se ljulja. Do osamdesetih godina umjetnici-fotografi bili su ograničeni na manje formate. Nisu postojali dostižni laboratoriji, niti fotografski papir koji bi bio tako velik da bi mogao ispuniti čitave prostorije. Nije se moglo "plotati". Umjetnička fotografija bila je crno-bijela. Poznavali smo je iz knjiga ili kao na zidu uramljene male formate, pa je na temelju uobičajenog vješanja u visini očiju nastajala udaljenost prema slici slična onoj prema knjizi. Slika se "čita", kaže se. Tjelesni odnos prema slici određen je "iz glave", format je rijetko veći od ljudske glave, snimljena lica, ljudi, mnogo su manji od promatrača. Time ne nastaje naravni kontakt promatranog i promatrača. Drugačije je u filmu, koji, putem projekcije, već dugo ima mogućnost stvoriti fizičko iskustvo slike. Početno pozicioniranje promatrača prema slici određeno je odnosom prema formatu. Pokušavam je obuhvatiti u svojoj cjelokupnosti i pritom mi je potreban odmak, koji mi daje mogućnost da percipiram sva četiri ruba pravokutne slike kao oštre obrise. U toj udaljenosti od slike nalazi se i očište, prema kojem se točka nedogleda zrcali u prostor promatrača. Potom poduzimam drugi korak – prema slici – i interesiram se za detalje, srednji i zadnji plan u slici. Format uvjetuje kretanje kroz galerijski prostor, a točka nedogleda pozicioniranje promatrača u imaginiranom prostoru slike. Ana Bilankov naziva prvo poglavlje svog kataloga "Places, Non-Places". Jesu li to mjesta ili ne-mjesta, na što ona misli? Je li to ou-topos, "nigdina", je li to opće mjesto, arhetip? Ili, prisiljava li ona promatrača da se sam pozicionira? Igra li ulogu i to, bira li ona iz arhiva svojih fotografija ili povećava pronađene dijapozitive, koji neoštro prikazuju zeleni perivoj, ili vrt ili park, a u njima ljude na putu? Kao što su malo prepoznatljive fizionomije tih ljudi, jednako malo se čini da tri puta ponovljeni put ima cilj. Nameće mi se pitanje: "Da li je put cilj?" Kamo se kreću likovi u "Over the Hill", tri puta ponovljeni? Ili, čekaju li i oni kao u videu "Waiting"? Radi li se tu o premošćivanju vremena između dva događaja? Jesu li te nedoumice i moje vlastite? Jesam li just "Landed" u prostor aerodroma, koji u cijelom svijetu izgleda isto? Linija horizonta se ljulja, pokušavam je poravnati. Umjetnica iza kamere diše. Moram disati njezinim ritmom, kao što moram pronaći moje vlastito očište za njezinu točku nedogleda. Horizont je os po kojoj se mogu zrcaliti u njenoj slici. Tu se moj pogled sreće s pogledom umjetnice.
	∧∧ Seitenanfang